Koje je vaše najbolje i najgore inostrano iskustvo?
Najbolje iskustvo - Španija. Nakon Francove smrti, Španjolci su stekli entuzijazam, apetit za razvoj, zanima ih što mogu uzeti od drugih i iskoristiti ih. Španjolci su vrlo jaki u tenisu, imaju mnogo prvaka i sjajne timove, ali nemaju teniski stadion - ni Roland Garros u Parizu, ni Wimbledon u Londonu. Žele biti domaćini međunarodnih teniskih turnira i stvoriti nove šampione. 2009. godine tamo će se održati prvi teniski turnir.
Ovo je najbolje iskustvo, ali koje je najgore?
Najgori Rus do sada. Ispostavilo se da je stranom arhitekti u Rusiji teško steći poštovanje prema njegovom radu. Oni mu mogu jednostavno reći - sve što nam ovdje nudite je besmislica. To ne odgovara normama naše zemlje. A kako ovaj stranac ne razumije ništa u pravila i propise naše zemlje, pa, neka se sam izvuče.
Nisu li to uobičajene poteškoće u prevođenju?
Nesporazumi su svuda. Pitanje je kako ih prevladati. Mislim da je važnije postići rezultat, a ne se boriti protiv dosadnog stranca koji uvijek nešto zahtijeva. Ako klijent pozove stranog arhitektu, to ne znači da mu olakšava život, ne. Međunarodno takmičenje je već glavobolja. Tada se kupac mora potruditi prihvatiti stranca. Da bi sklopio ugovor, nadgledao projekat i, što je najvažnije, pomogao mu da radi u stranoj zemlji. Klijent mora podržati arhitektu. Posao je vjerovatno teži, ali rezultat obećava da će biti bolji. Jer zašto onda pozivati stranca?
Kako je tekao poziv na konkurs, objavljen u novembru 2002, da li je bilo pregovora, nagovora?
Svatko od nas je dobio poziv da pita da li želimo, da li smo zainteresirani. To se uvijek radi kako se ne bi gubilo vrijeme. Pregovori su bili, kao što bi i trebalo biti u ovim slučajevima. Isprva je bila dugačka lista od 30 ljudi, zatim su smanjene, vjerojatno na 20, a u posljednjoj fazi bilo nas je sedmero. Završeno s pozivnim pismom.
Jeste li plaćeni za ovaj ulazak?
Bilo je to u pravilima - program je davao količinu rada, uslove i naknade. Imali smo tri mjeseca da radimo na prijedlogu projekta. Zimi smo stigli u Sankt Peterburg. Bilo je hladno kao nikada u životu. Vratili smo se, sjeli za posao i predali projekt krajem maja. A krajem juna 2003., u bijelim noćima, već smo sjedili u Sankt Peterburgu i čekali odluku žirija. I zabrinut kao nikada prije.
Stvar je u tome što ste napravili neverovatno takmičenje. To se nikada prije nije dogodilo. Prije svega, svi projekti bili su izloženi na Akademiji umjetnosti. Ne radimo to ovako. Prvo imamo porotu, a zatim pozivamo javnost. I odmah ste otišli na članke u novinama, rasprave na blogovima. Istovremeno, još nismo ni nastupili, nismo objasnili svoje projekte. A budući da smo se svi međusobno upoznali, nazvali smo: pogledajte, sviđa mi se vaš projekt, ali ne sviđa mi se moj. I tako svaki dan tokom izložbe, i to je trajalo tri tjedna. Nazvali su me i frizerom, i pekarom, i stomatologom, a ja sam u jednom trenutku rekao sebi: "Dosta!" i došao u Peterburg ne razmišljajući ni o čemu i ne očekujući ništa. Ali kad sam ušao u sobu, imao sam fasciklu sa takmičarskim materijalima blizu svog kreveta. I ovdje su me gledali projekti konkurenata.
Potom je usledio nastup pred žirijem. Govorio sam 30 minuta, barem smo svi razgovarali, a u žiriju, pazite, niko nije spavao. Potom se razvukla mučna ceremonija - prvo su podijelili potvrde, zatim značke, zatim je progovorio guverner, i svi smo čekali i čekali. A onda je počelo ludilo - izbijanje i novinari. Bilo je nevjerovatno! Rusija će to zasad pamtiti. Ovo je zemlja snažnih osjećaja, koja trenutno prelazi iz ljubavi u mržnju i iz mržnje u ljubav.
Šta se dogodilo nakon takmičenja?
Uslijedio je period smirenja, a zatim i prvi sastanak u Moskvi, gdje sam stajao sam pred tri desetine ljudi u Ministarstvu kulture. Upoznao sam gospodina Shvydkoya, razgovarali smo o detaljima ugovora. Već je postalo jasno da oni, generalno, nisu znali koji ugovor treba da potpišu sa mnom i o čemu da razgovaraju sa mnom. Ali objasnili su mi da je Rusija zemlja preciznih i detaljnih ugovora i potrebno je odmah dogovoriti sve. I na kraju smo potpisali nevjerojatan, debeo, poput "Rata i mira" ugovora, nevjerovatno detaljan, koji je već unaprijed oslikao sve detalje, iako još uvijek nismo znali gotovo ništa o projektu. Tada je započeo rad u grupi u kojoj je bio glavni gradski arhitekta, koji je simpatizirao projekt i osjećao se odgovornim za njega, bio direktor Direkcije za sjeverozapad i direktor pozorišta. A Rusiju sam upoznao kao zemlju u kojoj možete raditi. Jer vidio sam pred sobom ljude koji su bili životno zainteresirani za projekt, uključeni u njega, koji su se borili za njega.
Koliko se sjećam, ovaj posao nije dugo trajao
Država je, ne znam zašto, odlučila razbiti ovu trojku i zamijeniti je jednom osobom. Gospodin Kruzhilin je odlučio promijeniti naš način rada. Očigledno su i tada u Moskvi odlučili da francuski arhitekta više nije potreban, pusti ga da ode, uzme svoj posao i dovršimo ga sami. I od tog trenutka sve je postalo mnogo birokratskije i teže. Po mom mišljenju, u tom trenutku je konkurencija izdana, klijent više nije bio zainteresovan za projekat.
Direktor Uprave za sjeverozapad Ministarstva kulture Andrey Kruzhilin predložio je organizaciju novog konkursa za vaš projekat
Ovo je bila prilično neočekivana inicijativa direkcije Sankt Peterburga Ministarstva kulture, paralelno s poslom koji smo obavili krajem prošle godine. Bila sam sigurna da sve ide dobro, imala sam dovoljno brige. Bilo je potrebno koordinirati rad konsultanata iz Metropolitanske opere, njemačkih inženjera, japanske akustike, moskovskih tehničara i inženjera iz Sankt Peterburga. I razgovarajte o svemu tome s maestrom Gergijevim. Jednom smo razgovarali sedam sati ravno s njim i pozorišnom ekipom. U decembru 2004. prikazana je sljedeća faza rada. A onda je direkcija iz Sankt Peterburga počela da govori: pa, evo samo takmičenja, možda želite da učestvujete? Kakvo takmičenje? Ne znam ruske procedure i mislio sam da se radi o izboru graditelja, generalnog izvođača, mi smo stranci, ne znamo pravila, lako je manipulirati nama. Ali kad se ispostavilo da se moj rad igra na takmičenju, bio sam jako iznenađen.
I odbili su sudjelovati …
Naravno da je odbio. Iz vrlo jednostavnog razloga - već sam pobijedio na međunarodnom takmičenju. Davne 2003.
Zar tada niste imali želju zalupiti vratima?
Bilo bi lako poput granatiranja krušaka. Ali jedini razlog koji bi me mogao natjerati da napustim projekt je ako su u pitanju arhitektura, kvalitet projekta i gradnja. Možete se cjenkati oko cijena i uvjeta, rokova i procedura, ali ne možete se cjenkati oko kvaliteta arhitekture. Ovo je za mene beskompromisno pitanje.
Dakle, odbio sam, obavjestivši gospodina Shvydkoya. Tada su priznali da sam bio u pravu, takmičenje je otkazano u martu 2005. godine, a kasnije je g. Kruzhilina zamijenio Valery Gutovsky na mjestu direktora Direkcije za sjeverozapad.
Da biste mogli raditi u Rusiji, krajem 2004. godine ponuđeno vam je da otvorite rusku dizajnersku radionicu
Tražili su da se preselim u Rusiju i osnujem biro. Proces registracije je započeo i trajao je dugo. Nisam radio s projektima, otišao sam u poreznu službu, Bog zna gdje još, da potpišem 20-30 papira. A istovremeno sam morao okupiti tim, distribuirati narudžbe među ruskim kooperantima, jer nismo radili s jednom, već s 20 ruskih organizacija. I nisu radili na dovršenju projekta, već na tome da bi pravilno sastavili dokumente i prikupili dosije za državni ispit. Tada smo počeli razumjeti pravila igre koja su nam nametnuta, ali u početku smo bili šokirani. Nakon uzornog takmičenja, nije organizirano ništa što bi nam pružilo najbolje moguće performanse. Stručno znanje nije prihvatilo naš projekat.
Tadašnji ministar kulture Mihail Švidkoi kaže da ste bili pohlepni, htjeli ste raditi sami s malim timom kako biste dobili cjelokupnu naknadu
Da, bili smo nepovjerljivi prema Rusima. Budući da smo bili razočarani, trebao nam je savjet ruskih stručnjaka, ali ga nismo dobili. Nismo razumjeli razloge pregleda, nismo mogli sarađivati ni sa kim tamo, zamjerali su nam kao školarce i rekli: "Neće uspjeti! Doći ćete sljedeće godine." Kao rezultat toga, počeo sam raditi s Europljanima, jer smo i mi imali vrlo uske rokove. Ako ne razumijete šta se događa, kako postići rezultat, obratite se ljudima koje poznajete i u koje ste sigurni. Bio bih spreman za suradnju s velikim ruskim biroom kad bismo podijelili i naknade i odgovornosti: Ja sam plaćen kao francuski arhitekta, a oni kao Rusi. Izmijenili smo projekt i to besplatno. Tri mjeseca nismo radili ni za što kako bismo osigurali da projekat preživi.
Ali ispitivanje u decembru 2006. ponovo je odbacilo projekat
Nadao sam se da će razumjeti da je ovaj projekt krajnje nestandardan. Ovo nije škola, nije hotel, ni štala. Svaka opera ima svoj karakter i svaka je jedinstveni element u svojoj zemlji. Pokušali smo to objasniti, a sve je bilo uzalud. Nikada nismo mogli dobiti ne samo objašnjenja, već i svoja. Rečeno nam je: ne trebaju nam stranci na državnom ispitu! Dešavalo se da se stranac mogao potajno ušuljati na sastanke, ali to je bilo vrlo rijetko.
Pozvali smo stručnjake u Pariz da im pokušaju objasniti šta smo učinili, ali vrata su bila zatvorena. Ni truda, ni koraka naprijed, među stotinama njihovih komentara bilo je jedva tri ili četiri značajna. Odgovori na mnoge komentare ispitivanja već su dugo u našem projektu. Zašto nisu otvorili dosije? Niste vidjeli planove?
A onda vam je u januaru 2007. raskinut ugovor?
Bio je sastanak u Smolnom. Gospođa Matvienko i gospodin Shvydkoi bili su tamo, ja nisam bio tamo, nažalost, prekasno sam upozoren. I rekli su: sviđa nam se Perraultov projekt, ali posao ne napreduje. Prestajemo ugovor s Perraultom i dajemo ga ruskoj strani, ali istovremeno želimo izgraditi operu Dominiquea Perraulta.
Zatim ste distribuirali saopštenje u kojem ste opisali šta se događa. Skandal je izašao na međunarodnom nivou. Jeste li htjeli nekako utjecati na ono što se događa?
Ne. Ovo moje saopštenje bilo je upućeno Evropljanima, mojim kolegama, koji su počeli da čuju čudne glasine iz Rusije. O činjenici da je projekat nove Opere "osrednji", "s grubim greškama dostojnim studenta treće godine" i tako dalje. Morao sam im sve objasniti sa svoje tačke gledišta. Jer ne možete samo reći: "Želimo izvršiti vaš projekt, Monsieur Architect, ali u isto vrijeme ćemo raskinuti vaš ugovor, Monsieur Architect."
Na konferenciji za novinare u Sankt Peterburgu, Mikhail Shvydkoi je ustvrdio da su vaši zaposlenici "izoštreni" za pobjedu na natjecanjima i da su slabi u gradnji
Danas gradim više od milijardu eura u glavnim gradovima svijeta i želio bih da gospodin Shvydkoy bude bolje informiran. Ali ako kupac ponovi da je vaš projekt osrednji, loše obavljen posao, tada se ugovor mora raskinuti. Jednostavno ne razumijem: zašto se toliko trudiš postati vlasnik projekta koji je napravio školarac?
Je li prekid odnosa bio relativno miran?
Šta sam mogao učiniti? Da, zaključili smo tada još jedan pakt o nenapadanju. Laknulo mi je. Iako sam, naravno, i ja doživio razočaranje. Teoretski, sve je tačno, jer je bilo kome nemoguće, bilo da je to najveći arhitekta ili najmoćniji projektni biro, razviti radne crteže u stranoj zemlji. U svih osam zemalja u kojima sam gradio, radne crteže razvili su lokalni arhitekti - naravno, sa mnom.
Možda je ovo trebalo početi?
Nagoviješteno mi je to 2004. godine, ali nisam želio otići ranije, jer projekt nije završen. Kada je ugovor raskinut, prema projektu koji smo dali kupcu, moguće je sagraditi operu u bilo kojoj zemlji blizu Rusije u pogledu vrste klime - pa, na primjer, u Finskoj. To je normalno: strani arhitekta predaje gotov, naglašavam, gotov projekt, dok su lokalni arhitekti angažirani na dokumentaciji, ispitivanju i izgradnji. Logičan slijed, zar ne mislite?
Zašto, kako kažete, ovaj logični postupak nije bio predviđen od samog početka?
Jer ništa, baš ništa nije bilo osigurano od samog početka, a ovo je glupost situacije. Državni kupac nije se trudio raditi sa stranim arhitektom. Natjecanje je održano vrlo dobro, njegove rezultate niko nije osporio. Sve je bilo otvoreno, transparentno, razumno. Tada je sve počelo da pada. Pustite optužbe. Ali svejedno, puno je uspjelo - ne može se reći da posao nije završen. Završen je u razumnom roku, iako ne odmah, ali birokratske procedure nisu dopuštale prebrzo kretanje.
Sigurno sam pogriješio. Bilo je potrebno imati partnera s moćnim biroom, ukorijenjenim u Sankt Peterburgu, kako bi mogao preuzeti posao nagovaranja i lobiranja za projekat. Možda. Ali kad sam ih ponudio, rekli su mi: ne. Organizirajte svoju malu kancelariju. Ispostavilo se da je bilo lakše za klijente. Lakše je, koliko razumijem, vršiti pritisak na mališane.
Projekat, koji je oduzet od vas, dobili su vaši bivši zaposlenici, na čelu sa vašim bivšim zamenikom Aleksejem Šaškinom
Da. U tome nije bilo logike - osim možda želje za očuvanjem kontinuiteta. Pogotovo ako vjerujete da su "moji zaposlenici" izoštreni "samo za pobjedu na takmičenjima." Još sam to mogao razumjeti. A onda, do jeseni 2007. godine, nisam imao vijesti. Čuo sam da je projekat na ispitu, da je ispit položen još u junu, ali nisam ga vidio. Poslat mi je tek na jesen.
Je li ovo ipak vaš projekat? Ili torbu Prada koju su izradili kineski zanatlije?
Ovo je djelomično imitacija Dominiquea Perraulta. Ali kad sam vidio ovaj projekat, činilo mi se da je moguće vratiti se na pravi put, pronaći pravi arhitektonski i dizajnerski kvalitet suradnje. Očekivao sam da će me kontaktirati i ponuditi da barem izrazim svoje mišljenje. Nadao sam se da će se od mene tražiti da dovršim projekat, barem u pogledu dizajna. Ali to se nije dogodilo. Čekao sam nastavak, ali nisam čekao.
Šefovi Direkcije za sjeverozapad, vaši bivši kupci kažu da je bilo ponuda, ali tražili ste nevjerovatnu naknadu i morali su odbiti vaše usluge
To nije slučaj, niko me zvanično nije kontaktirao. Štaviše, još uvijek nemam kompletne projektne materijale. Upravo sam razaznao ono što mi je poslano. Ovo su neki fragmenti, ima nekoliko listova, koje sam generalno potpisao. Neću kukati i tražiti da me pozovu da učestvujem u svom projektu. Znaju moj broj telefona i moju adresu u Parizu.
Ali u maju 2008. godine otpušten je i Aleksej Šaškin, a sada govorimo o kardinalnim promjenama u projektu. Jeste li pozvani na pregovore?
Ne, jer iako sam autor projekta, kao što je naglašeno u Moskvi i Sankt Peterburgu, nemam ugovor. Dakle, jedini način da utičem na događaje je da kažem da li pozorište može nositi moje ime. Situacija je besmisleno dramatična. Mislim da je sve jednostavno. Ako kupac želi izgraditi, kako je javno rekao, projekt Dominique Perraulta, potrebno je da mu omogući da Dominique Perrault ostane blizu projekta - na poziciji autora, savjetnika, šefa nadzora. Pored toga, koliko znam, funkcija kontrole autorskih prava u Rusiji nije tako jaka kao u Evropi, gdje je kontrola autorskih prava zapravo upravljanje radovima. Kada smo izgradili Nacionalnu biblioteku u Parizu, 60 arhitekata nadziralo je proizvodnju djela i kvalitet arhitekture. Šezdeset! A ovdje? Kako kupac ovo zamišlja? Ja to još ne znam.
Da li je Marinka zatvorena stranica za vas? Ili ne još
Da i ne - ovo su tri godine rada u cijeloj mojoj radionici. Ovaj projekt nam se jako svidio i trudili smo se da bude potpun. Natjecanje je bilo dobro organizirano, a onda sam se našao licem u lice sa kupcem koji nije mogao organizirati efikasan rad. Postojala je želja, ali birokratski sistem nam nije dopuštao da radimo ono što se od nas očekivalo.
Znate li šta će se dalje dogoditi sa projektom?
Još uvijek nemam zvaničnih vijesti. Ono što imam je manje-više slučajna dokumentacija, koja je takođe ponovo zastarjela. Ne mogu utjecati na ovaj projekt, ne znam što će se s njim dogoditi.
Vaš kupac sada tvrdi da je nemoguće izgraditi vašu kupolu - niko nije zauzet
Ne može biti. Postoje mnoga preduzeća u Engleskoj, Njemačkoj i Španiji koja su bila voljna raditi sa mnom na izgradnji ove kupole. Krov olimpijskih terena u Madridu mnogo je složeniji od kupole Mariinskog, ali je dizajniran, proračunat i izgrađen. Za godinu dana će raditi.
Istovremeno s Marijinskim pozorištem dizajnirali ste Univerzitet u Seulu i on je već izgrađen
Da, ovo je još jedan primjer organizacije rada sa zapadnim arhitektom. Ovaj je projekt deset puta veći od Mariinskog, po funkciji nije manje složen i spreman je. Izgrađena je. Ovako rade u Koreji, Francuskoj, Kini, Španiji, ali očito ne u Rusiji.
Znači li to da je obećanje da će se graditi kazalište Perrault bez Perraulta bila samo prazna fraza
Ne znam na šta računaju moji bivši ruski partneri. Ali nemam nezadovoljstvo, a još manje zlostavljanje.
