U aprilu 2015. godine Nepal je pogodio snažan zemljotres koji je odnio hiljade života i uništio ili ozbiljno oštetio mnoge građevine, uključujući drevne arhitektonske spomenike. Na drugu godišnjicu ovog tragičnog događaja objavljujemo seriju intervjua s arhitektima koji su sudjelovali u obnovi zemlje nakon katastrofe. Prvi materijal iz serije, razgovor sa stručnjakom za zaštitu i restauraciju graditeljskog nasljeđa, UNESCO-ovim stručnjakom Kaijem Weiseom, možete pročitati ovdje.
Već dvije decenije učestvujete u uklanjanju posljedica prirodnih katastrofa. Koja je razlika između ovog djela i uobičajene arhitektonske prakse?
- Kad sam počeo sudjelovati u projektima za žrtve prirodnih katastrofa, bilo je teško pronaći ravnotežu između takvog posla i uobičajenih narudžbi. Međutim, jedina razlika između njih je ta što prva vrsta projekata ne predviđa naknadu. Vrijeme potrebno za ulaganje u razvoj i provedbu, kao i osjećaj zadovoljstva provedbom projekta, potpuno su jednaki. Po mom mišljenju, prethodno postojeći jaz između ovih područja arhitektonske prakse je prevaziđen.
Kada ste i zašto odlučili da kao arhitekta učestvujete u pružanju pomoći u katastrofama?
- Oduvijek sam vjerovao da u Japanu nema dovoljno svijesti o društvenoj odgovornosti arhitekata. Prvi put sam učestvovao u pružanju pomoći u katastrofama 1995. godine, kada je zemljotres pogodio Kobe. Kad su restauratorski radovi završili, odlučio sam organizirati Dobrovoljnu mrežu arhitekata (u daljnjem tekstu VAN). Danas smo kao VAN partneri sa laboratorijima na Univerzitetu Keio Shigeru Ban Lab, kao i sa arhitektama i univerzitetima u područjima pogođenim katastrofom.
Da li je vaša odluka o sudjelovanju u pružanju pomoći u slučaju katastrofe bila činjenica da se Japan nalazi u jednoj od seizmički najaktivnijih zona na svijetu?
- Prirodne katastrofe mogu se dogoditi bilo gdje, što znači da pomoć u uklanjanju njihovih posljedica može biti potrebna bilo gdje u svijetu. To nije bila moja odluka. Oduvijek sam bio zabrinut zbog loših životnih uslova u centrima za evakuaciju ljudi pogođenih prirodnim katastrofama. Sklonište od kartonskih cijevi u Kobeu 1995. godine bio je početak mog doprinosa u rješavanju ovog problema. Kasnije, 2004. godine, nakon zemljotresa u Niigati, počeli smo razvijati sistem pregrada od papira koji bi se mogao koristiti za stvaranje ličnog prostora za žrtve u centrima za evakuaciju.
Kako i kada ste stvorili model privremenog kućišta od kartonskih cijevi (Paper Log House)? Kako je evoluirao?
- Ovaj model skloništa razvijen je 1995. godine nakon zemljotresa u Kobeu. Budući da su vijetnamske izbjeglice koje su radile u lokalnoj tvornici cipela odbile da se presele (jer su željele ostati blizu fabrike), u lokalnom parku izgradili smo „kućicu od trupaca“, koristeći kartonske cijevi umjesto cjepanica. Kasnije smo podigli nove, poboljšane verzije takvog stana u Turskoj, Indiji i na Filipinima. Njihov dizajn prilagođen je za svaku regiju nakon ispitivanja faktora kao što su klima, kultura, ekonomija, religija i dostupni materijali.
Trebamo li težiti tome da projekti za pomoć arhitektonskim katastrofama budu univerzalni po svojoj prirodi?
- Prema mom iskustvu, ne postoji nijedan prototip privremenog smještaja koji bi se mogao primijeniti svugdje. Važno je dizajnirati domove i skloništa koja odgovaraju specifičnom okruženju, nakon ispitivanja lokalne kulture, ekonomije i tipičnih metoda gradnje u pogođenom području.
Svake godine u svijetu ima mnogo prirodnih katastrofa, teško je moguće sudjelovati u uklanjanju posljedica svake od njih. Kako odabirete primatelje vaše pomoći?
- Tačno je, nemoguće je pomoći svim područjima pogođenim prirodnim katastrofama. Odluku donosimo čim informacije o razmjerima razaranja i trenutnoj situaciji postanu dostupne ili nakon što primimo zahtjev za naše učešće u uklanjanju posljedica katastrofe.
Kako i kada ste saznali za zemljotres u Nepalu u aprilu 2015?
- Kada se dogodio ovaj zemljotres, bio sam u Tokiju i iz vijesti sam saznao za masovno razaranje. Zemljotres u Gorki bio je glavni događaj u Japanu.
Zašto ste odlučili pokrenuti projekat u Nepalu?
- Jedan nepalski student koji studira u Tokiju napisao nam je da bi želio pružiti podršku žrtvama. Tada sam odlučio da dođem u Nepal i lično se uverim u posledice zemljotresa.
Vaš nepalski projekt trebao se sastojati od tri faze: reagovanja u vanrednim situacijama, izgradnje privremenih skloništa i izgradnje stalnog stanovanja. Kako je projekat implementiran u praksi?
„Prvo smo pogođenim područjima osigurali privremena skloništa koja se lako mogu sastaviti od kartonskih cijevi. Također smo se upoznali sa situacijom i naučili o tipičnoj građevinskoj metodi u Nepalu - zidanju, vještoj rezbariji drveta i ostalim tehnikama obrade. Nakon glavnog zemljotresa u aprilu, u maju 2015. godine, dogodio se niz potresnih udara, pa su potrebne konstrukcije otporne na seizmičke udare. Kao rezultat tog putovanja pojavio se nacrt dizajna za stalni dom.
Koje su glavne razlike između nepalskog projekta i drugih VAN inicijativa za pomoć u katastrofama?
„Iako nije jedinstven za Nepal, građevinski projekt nastao je nakon što smo pažljivo proučavali ekonomiju i kulturu, tradiciju gradnje i materijale pogođenog područja kako bi se najbolje uklopili u lokalno okruženje.
Prilikom postavljanja zaklona za nuždu koristite tri vrste zglobova od kartona - cijevi od plastike i šperploče, kao i spojeve od ljepljive trake. Koji se preferira, a koji je koristio u Nepalu?
„U nepalskim skloništima za nuždu koristili smo selotejp za spajanje cijevi. Umjesto da odaberemo najbolji tip univerzalnog zgloba, mi odabiremo tip zgloba na osnovu dostupnosti određenih materijala u određenom području.
U Nepalu ste primijenili posebnu tehnologiju zidanja: sastavili ste modularni drveni okvir i ispunili ga ciglama. Kako ste testirali ovaj način gradnje? Koji su bili rezultati ovih eksperimenata?
- Opeka ispunjava drveni okvir kako bi povećala čvrstoću potpornih konstrukcija i pojednostavila konstrukciju. Proveli smo nekoliko ispitivanja ove strukture na japanskom univerzitetu kako bismo provjerili njene seizmičke karakteristike i uporedili ih sa seizmičkim standardima usvojenim u Japanu. Rezultati su pokazali da zbog upotrebe drvenog okvira cijela struktura doživljava manje deformacija. Nakon eksperimentiranja, poboljšali smo jedan detalj - povećali smo čvrstoću na smicanje pričvršćivača od šperploče.
Pored pružanja skloništa ljudima, u Nepalu ste nastavili tradiciju stvaranja simbola nade i oporavka od katastrofe izgradnjom hrama (kao u Kobeu i Christchurchu, Novi Zeland). Kako ste dizajnirali budističku gompu?
- Dizajniramo budistički hram u mjestu zvanom Simigaon. Osnova ove zgrade je ista kao i kod našeg projekta stambenih zgrada u Nepalu - drveni okvir. Okrugli atrij sa stupovima od kartonske cijevi koristi se za stvaranje atmosfere svetog prostora.
Jedan od vaših projekata, koji je trenutno u izgradnji u Nepalu, je škola u selu Kumjung, smještenom u nacionalnom parku Sagarmatha na Gornjim Himalajima. Po čemu se razlikuje od vaše privremene osnovne škole u Hualingu u provinciji Sečuan?
- Ovi projekti imaju mnogo razlika. Škole u Kumjungu izgrađene su na zahtjev Penjačkog kluba Univerziteta Dosis u Japanu. A u Kini smo se i sami obratili lokalnim vlastima s prijedlogom za izgradnju osnovne škole tokom posjete područjima pogođenim zemljotresom. U Hualingu su izgradnju izvodili japanski i kineski studenti i nastavnici, u Kumjungu je lokalni izvođač radova bio odgovoran za građevinske radove. Konačno, Kumjung je na većoj nadmorskoj visini od Hualina.
Kakav je vaš utisak o programu za pomoć u potresu u Nepalu?
- Nepal ima posebnu draž koja privlači ljude - mnoge japanske nevladine organizacije podržale su radove na obnovi ove zemlje. A situacija s dostupnošću građevinskog materijala u područjima oko Katmandua i na Himalaji je drugačija, prilikom dizajniranja bilo je potrebno to uzeti u obzir. Na primjer, koristili smo ciglu za popunjavanje drvenih okvira u dolini Katmandu, dok smo u planinskim predjelima Himalaje koristili kamen.
Nadgledate li funkcionisanje svojih građevina - i privremenih i trajnih stambenih zgrada - nakon njihove primjene u područjima pogođenim prirodnim katastrofama?
- U Japanu smo izgradili privremene domove nakon zemljotresa u Tohokuu (2011) i Kumamotu (2016). Još uvijek nalazim vremena da posjetim ta mjesta i komuniciram sa njihovim stanovnicima. Na primjer, dok su posjećivali privremene domove u Kumamotu, stanovnici su me jednom zamolili da dizajniram kuhinjske stolove koji najbolje koriste raspoloživi prostor.
U svojim projektima za pomoć u katastrofama obično se udružujete s lokalnim organizacijama - univerzitetima i arhitektonskim firmama. Kako birate lokalne partnere? Koja je njihova uloga u realizaciji vaših projekata?
- Izbor projektnih partnera odvija se na dva načina: sami se prijavljujemo na lokalna univerziteta i arhitektonske radionice ili od njih dobivamo prijedloge za suradnju. Često pozivamo studente da sudjeluju u izgradnji i tražimo od terenskog ureda da kontaktira vlasti i dobavljače.
Projekti za pomoć u katastrofama obično se izvode uz uključivanje volontera. Koja je osobenost saradnje sa volonterima za vas?
- Rad s volonterima dovodi do dodatnih poteškoća u razvoju projekata: trebate odabrati najjednostavnije metode gradnje i osigurati im sigurno radno okruženje.
Kako obično prikupljate sredstva za projekte pomoći u katastrofama?
- Dobivamo donacije od pojedinaca i kompanija, a neke firme neprestano podržavaju naše projekte.
Pratite li aktivnosti drugih arhitektonskih firmi uključenih u uklanjanje posljedica prirodnih katastrofa? Jeste li ikad surađivali s nekim od njih?
- Ne obraćamo posebnu pažnju na aktivnosti drugih arhitekata. Na nizu projekata surađujemo s japanskom medicinskom nevladinom organizacijom AMDA.
