U ovoj operi je sve izmiješano: potraga i dječje drvce, drevni simboli i mitovi kroz prizmu psihoanalize, nevaljali roman i masonske teme, suptilni rodni odnosi, slatko zvučni Mozart-horovi, koji još malo - i cijela dvorana pjevat će, kao na rock koncertu, sve što vam treba je ljubav. Ljubavnici prolaze kroz strašne testove kako bi se upoznali, a kad se sretnu, prolaze - već zajedno - ne manje strašne. Svi žele sve, svi spašavaju svakoga, mnogi žele da ubiju jedni druge ili sebe, ali na kraju će se svi voljeti.
Za glavnog moskovskog arhitektu Sergeja Kuznjecova ovo je drugi posao dizajnera produkcije (prvi je uvodna predstava Helikon-Opere nakon rekonstrukcije 2015). Njegova koautorica Agniya Sterligova (Planet 9) već ima iskustva u pozorišnoj scenografiji. Na konferenciji za novinare uoči premijere "Flaute" 12. novembra, autori predstave podijelili su svoje utiske.
Prema Sergeju Kuznjecovu, on i Agnija Sterligova nisu potekli toliko iz muzike koliko iz scenografske tradicije, gledali su puno materijala, nisu željeli da se ponove. „Ovo je emisija koja balansira na ivici pop-arta i kiča, ali ne prelazi tu granicu, emisija u kojoj nikome neće biti dosadno. Mozart bi bio zadovoljan - rezimirao je glavni arhitekta. - Ovo je razmišljanje o sukobu i gravitaciji jednih prema drugima muškog i ženskog svijeta, što se tiče svih nas. Sva bića se mogu identificirati sa nekim spolom. Oni koji to mogu, bit će zainteresirani, a ostali će napokon razmisliti i odlučiti. Mislimo da će nakon izvedbe svi jednom zauvijek odlučiti po ovom pitanju."
Agniya Sterligova konkretizirala je ideju: „U dijalogu s režiserom Ilyjom Ilyin-om došli smo do slike Lunaparka slične onoj koja je bila početkom dvadesetog stoljeća u New Yorku na Coney Islandu. Ovaj izbor je takođe inspiriran kostimima na napuhavanje pop-umjetnice Aleksandre Sharove. Rotirajući vrtuljak velikih razmjera, koji je ujedno i Hram mudrosti, postao je pozadina za sučeljavanje muškog i ženskog svijeta. A umjetnički direktor "Helikon-Opere" Dmitrij Bertman rekao je važne riječi o ulozi arhitekture. Rekao je: „S Sergejem Kuznjecovom smo prijatelji dugi niz godina, napravio je ekspoziciju za otvaranje našeg pozorišta i već dugo želimo postaviti„ Flautu “. Sergej Kuznjecov uopšte nije zvaničnik, on je protivzvaničnik, pravi umjetnik. Moderno pozorište je simbolično, doba imitacije je prošlo, oslikane zavese više nisu relevantne, danas arhitekte stupaju na scenu, to vidimo u pozorištima širom sveta."
Uprkos muzikološkom obrazovanju, nikada nisam mogao razumjeti, ali čak i zapamtiti radnju Čarobne frule i koncentriran sam isključivo na muziku. Zašto čarobnjak Sarastro (što znači obožavatelj vatre Zaratustra) poziva Egipćaninu Izidu i Ozirisa? Čini se da su "iz različitih opera". Slobodnozidar Librett Shikaneder (on je ujedno i prvi izvođač Papagena) nagovještava egipatsko tajno znanje, koje su voljeli masoni, ali kakve veze s tim ima Perzija? Zašto je perzijski mudrac oteo princezu? Ispostavilo se da podučavamo mudrosti, a nikako da se udajemo. Zašto onda dozvoljava Mavru da je čuva, koji uređuje prirodno uznemiravanje (tema princeze i čudovišta)?
Prije početka akcije na zavjesi vidimo akvarel Sergeja Kuznjecova na kojem je prikazan vrtuljak, koji takođe izgleda poput lustera, koji tokom uvertire efektno počinje da se puši ili kapa bojama. Tada se zavjesa digne i nađemo se u parku Luna i tu se može dogoditi sve što želite: strašne opasnosti i strašne avanture. U prvom činu, na sceni je izgrađeno tobogan, duž kojeg vozi voz - a ispostavilo se da to nije voz, već zmija koja juri princa Tamina. Zmija ga je zamalo pretekla, ali u posljednjem trenutku spašavaju ga tri paklene dame u crnom i crvenom - vile Kraljice noći.
U Luna Parku čekamo fer nastupe i zadatke sa testovima koje moramo položiti. I nije slučajno da Kraljica noći puzi iz čaše kokica, a crne zmije na kojima ona sjedi - ne zastrašujuće, na napuhavanje - smanjuju patos poznate, najteže u svijetu arije iz F o treća oktava. (Inače, arija je zvučala sjajno, kao i tenorski dio Tamina i bas djeda-profesora Sarastra. Općenito, pjevaju, u šali se noseći s Mocartovim instrumentalnim dijelovima, nezgodnim za pjevanje, orkestar svira s ukusom, bez ulazak u druge ere. Za uši - puko oduševljenje. Ali mi nismo o tome).
U središtu scenografije Čarobne frule nalazi se svojevrsno svjetsko drvo, koje je obojeno različitim bojama: plamiči i pucketa kad junaci prolaze kroz vatru, plavi i žubori kad prolaze kroz vode, sjaji zlatom Hram Sarastro. (Čitao sam da je ovo vrtuljak, već sam napisao kritiku, ali asocijacije na biblijsko drvo spoznaje dobra i zla samo ga ukrašavaju, jer govorimo o poznavanju dubina ljudske prirode i njihovom prosvjetljavanju) Oblik i metalne strukture stabla takvo su zvono kule Šuhov, konstruktivističko zvono (i trčeći naprijed, reći ću da će tada oko njega rasti konstruktivistička metalna zvona). Ovaj toranj dobro drži kompoziciju, uvijek je u središtu i glavnom, pomaže u izgradnji koreografije, rotira se na okruglom stilobatu prilikom promjene krajolika. Medijski ekran na lijevoj strani pozornice komentira šta se događa.
Boja igra veliku ulogu u scenografiji, u interakciji sa jarkom pop-umjetnošću kostima na napuhavanje. Boje su simbolične i pomažu u razotkrivanju složene priče. Zaljubljena djeca - princ Tamino i princeza Pamina - imaju svoje boje. Princeza je ružičasta, a Tamino je u plavom poslovnom odijelu, alter ego publike, tek na kraju se pretvara u čeličnog ratnika. Za razliku od zaljubljene djece, postoji starija generacija - majka Night i mudrac Sarastro, ona utjelovljuje mračni ženski princip (crna boja, crne vile, zmije i majmuni), on je sunčani, inteligentni muški princip (zlatni oklop, zlatni ratnici i zlatni skakač sa lurexom). Night i Sarastro imaju težak frojdovski odnos jedni s drugima i s mlađom generacijom. Svađaju se oko princeze, on ju je ukrao, kučkina majka je ljubomorna na svoju kćer na Sarastro (ili Sarastro na svoju kćer?), Čak ga i želi ubiti. Ali onda su se starci pomirili i pojurili na putovanje s koferom, nije ni za šta Night otpjevao drugu ariju na ružičastom labudu na napuhavanje, zaljubio se, mora se pomisliti (opet mi padaju na pamet njemački labudovi Nabokova). Sve scenografije i koreografije neprestano rade sa crnim i zlatnim bojama, uključujući i izgradnju mnoštva scena. Vojnici Sarastra savršeno su riješeni u obliku zlatnih ljudi u oklopu a la Star Wars. A i žene mu služe, ali ne crne, već prosvijetljene, mjesečine, u bijelim skafanderima.
Ako bojama želimo dodijeliti rodne simbole, onda je Papageno jedini od svih junaka obojenih duginim bojama s prevladavanjem ljubičaste i narančaste boje. On je najnapuhaniji. Shvati kako želiš. Ista duga, u suknji od balona, njegova je zaručnica Papagena. Generalno, Papageno je tipični sluga iz nevaljalog romana, korelira s princom kao Leporello s Don Juanom, Sancho Panso s Don Quijoteom. Puno pije, puno laže, svega se boji, ali upravo je on spasio princezu od Mavara. Mozart je napisao singspiel, vodvil s muzičkim brojevima i razgovornim primjedbama za jednostavno pozorište. Tekst poznate arije hvatača ptica prilično je prljav, ali ovdje se ne čita. Ovdje je hvatač ptica dječiji junak i istovremeno lupež, smanjujući patetiku glavnog para princa i princeze. Ljubavnici moraju proći testove vatre, vode i ubilačke tišine. Najgora stvar za ženu je kad muškarac ne razgovara s njom (a u Orfeju je nije mogao pogledati, sjećate se?), A ona ne razumije zašto. I pjeva dirljivu ariju, tako da se ona rasplače. Princeza je pred samoubistvom, podižući mač nad sobom. Papageno odmah nudi parodijsku verziju samoubistva i biva obješen na balonu.
U posljednjoj sceni, u kojoj se ljubavnici ujedinjuju, scenografi ih postavljaju na najpompeznije mjesto - na vrh strukture upravo tog tornja na drvetu, a ljubavnici se ljube u toranj, nagovještavajući kraj holivudskog filma.
A koja je to čarobna flauta koja je pomogla da se polože svi testovi? Mislim da je flauta umjetnost, ona ublažava i strah i najčudnije i najmračnije početke koji postoje kod odraslih, pa čak i kod princeze (crni bik-Moor koji je povremeno muči još je jedan arhetip strasti). A varijanta flaute su Papagenova zvona. Oni su jednostavniji, ali, unatoč tome, ako se na vrijeme "uključe" i dupliciraju na medijskom ekranu, tada svi, čak i negativci, počinju plesati, u plesno-generalizirajuću završnicu koja uklanja neprijateljstvo između junaka. Pritom zvona izgledaju poput Rubikove kocke, maskote iz blockbustera. I u posljednjoj sceni vidimo njihovu nepromjenjivu: konstruktivistička metalna zvona porasla su oko "Kule Šuhov". Bila su to "djeca" željeznog drveta.
Moram reći i o broju tri. U uvertiri za operu postoje tri akorda. Tri nebeska dječaka - bijeli oblaci, iz kojih strše odbijene dječje glave, kad se pojave, formiraju prekrasne "bijele" slike. Dječaci pomažu princu. Suprotno su od tri izopačene crne vile Kraljice noći. I vile su usput pomogle princu (ako ste izgubili nit spletke, spasili su ga iz zmijskog vlaka). Kad je Kraljica noći otputovala sa Sarastrom, crnke, demonstrirajući veličanstvene sposobnosti mašina, padaju u pakao - zašto se neko pita? Ili je kraljica oslobođena svojih mračnih početaka? Ili je to samo podsjetnik na završnu scenu Mocartovog Don Juana? Ipak, ovdje postoji određena rodna diskriminacija. Kao dječaci - tako bijeli, kao djevojčice - tako crni i dovraga. Feministkinje bi bile nesretne.
Kao što je rekao Sergej Kuznjecov, najljepša stvar Čarobne frule je njena dvosmislenost. Ima beskonačan broj interpretacija, jer se sve temelji na bajkama i mitovima, inicijacijama i arhetipovima, istovremeno smiješno i duboko, pa je stoga „Flauta“uvijek relevantna i daje prostor za maštu. A scenografija savršeno prikazuje sve ove simboličke i mistične podove i predstavlja gledaocu u lako asimiliranoj šou formi.
